Točkasta kontaktna dioda
Dioda s točkastim kontaktom konstruira se dovođenjem vrlo fine metalne žice (kao što je trovalentni aluminij) u kontakt s površinom poluvodiča (kao što je germanij). Visoka trenutna struja tada prolazi kroz kontakt u smjeru prema naprijed kako bi se žica i poluvodič čvrsto spojili zajedno; kombinacija trovalentnog metala i germanija tvori PN spoj. Na kraju se pričvršćuju vodovi elektrode, a sklop se zatvara unutar zaštitnog kućišta. Metalna žica služi kao pozitivna elektroda (anoda), dok poluvodička pločica služi kao negativna elektroda (katoda).
Budući da je metalna žica izuzetno fina, rezultirajuće područje PN spoja je vrlo malo, što dovodi do niskog međuelektrodnog kapaciteta; međutim, to također znači da dioda ne može izdržati visoke povratne napone ili velike struje. Ovaj tip diode je pogodan za visokofrekventnu detekciju i kao sklopna komponenta u impulsnim digitalnim krugovima, a može se koristiti i za ispravljanje slabe struje. Na primjer, 2AP1 je germanijska dioda s točkastim kontaktom s maksimalnom ispravljenom strujom od 16 mA i maksimalnom radnom frekvencijom od 150 MHz.
Spojna (područna-kontaktna) dioda
Spojne diode (ili diode s površinskim kontaktom) nastaju stvaranjem izravnog kontakta između poluvodiča P-tipa i N-tipa - čime se uspostavlja PN-spoj - korištenjem metoda dopiranja kao što su difuzija, legiranje ili epitaksija.
Spojne diode imaju veliko kontaktno područje PN spoja, što im omogućuje rukovanje višim strujama; prema tome, prikladni su za ispravljačke krugove velike struje ili kao sklopni uređaji u impulsnim digitalnim krugovima. Zbog svoje relativno visoke kapacitivnosti spoja, ograničeni su na niskofrekventni rad, iako također mogu funkcionirati kao kondenzatori unutar integriranih krugova. Na primjer, 2CP1 je silicijska dioda spojnog tipa s maksimalnom ispravljenom strujom od 400 mA i maksimalnom radnom frekvencijom od samo 3 kHz.
